Piše: Đorđe Sibinović
Predgovor za knjigu "Istina je ljubav" Mihajla Jašića

Jezik je pomoćno sredstvo srca, a poezija način njegove organizacije radi opstanka čovečanstva u kojem pojedinac istovremeno igra glavnu i sporednu ulogu. Prvi glas koji puštamo dolazeći na ovaj svet najavljuje sjedinjenje sa jezikom koji iz njega nastaje i traje kao ono jedino što zaista imamo: jedno „možda“ da budemo bolji. Jezik od tada do večnosti luta od srca do korica i preko čarobnog „možda“ zastajkuje po mračnim i memljivim ćoškovima, meandrima i golim livadama, rovari drob naš nasušni oporim svojim suglasnicima, goni nas odrazu u izrazu, piše naše pesme, sriče molitve, plete tkanicu fatuma. Pred nama je pesnički rukopis koji to svom žestinom sadržaja, jednako kao i delikatnom jezičkom dinamikom dokazuje i prevazilazi u susret onostranom, do mesta sjedinjenja predmeta, sredstava obrade i subjekta koji opaža, svedoči i prolongira.

Piše: Jasna Jeremić
Marku Todoroviću, autoru zbirke pesama "Ljuska"

Marko, "progutala" sam tvoju Ljusku, zagrcnula sam se i još uvek me povremeno tera na kašalj poneki stih ili pokoja reč. Kao što ti reče u pesmi Loše vreme za književnost: "Nikada nismo saznali koliko je ljudi usmrtila reč." Ljuska u koju si ti smestio orah sazdan od voljenih duša i tela, čini se, nesalomiva je, nasuprot svem tom pucanju unaokolo - stvari i ljudi. Svet koji pesnik izgradi u pesmi besmrtan je. Stoga je zbirka posvećena majci, logično, uz želju da njen život večno traje, a samim tim i tvoje rađanje i rađanje novih ljuski, novih plodova poezije koja grli jednako i smrt i život, i prilagođene i neprilagođene, i zmije i leptire... Prepuna morbidnosti, očekivano za tebe nakon knjige Useljavanje u novu smrt, ova zbirka poezije ima još nešto, veoma uočljivo - nežnost. Nežnost i vapaj za utehom, kako za sebe, tako i za druge, postradale u sebi, a da nikad nisu zaista živeli i videli sve ono što bi trebalo. Pesma kojom se zbirka završava je ključna i ona zaokružuje ono bitno, neizmenljivo - Nebo je svuda isto.

Nakon pročitane zbirke napisala sam ti i par svojih stihova, koje ću ostaviti ispod nekolicine tvojih pesama koje su se izdvojile u mom oku.
​
Detinjstvo
Odgajani smo u kućama,
jeli hleba i slatkiša.
Plašili nas vešticama
i vampirima,
vilama sa jezera.
Onda nas, ravnodušno sasvim,
ljudima pustiše
da nas zakolju.
****
Kada bi moja majka pisala pesme
Zamisli ženi kako je.
Ona pored misaonih
i fizičke porođaje ima

Piše: Igor Marković
O zbirci pesama Marka Todorovića "Ljuska"

,,Nije lako nahraniti prostranstvo jedne tačke,
što manji oblik - to veća glad" -Miroslav Antić

Nakon ,,USELJAVANJA U NOVU SMRT” pred nama je druga pesnička zbirka pod nazivom ,,Ljuska” već nama poznatog pesnika Marka Todorovića. U prvoj zbirci po sadržaju, ali I po samom naslovu mogli smo naslutiti vid kretanja (trajanja), odnosno slutnje načina prelaska iz jednog prestanja u drugo. Novom pesničkom zbirkom Marko nam daje drugačiji pristup istom jednom trajanju. Sve zapisano u delu (pro)nalazi na dohvat očiju, rekao bih da je i merljivo jedino dobrim pesničkim diskursom. Temelj ovakvog Markovog stvaranja sačinjen je iz dubokog subjektivnog osećaja, odnosno, uzdiže se iznad materijalnog sa kojim se svi svakodnevno odmeravamo. Takav svet ima svoje lice I naličje I retko je onakav kakav se zaista na prvi mah vidi, te nam Marko prvom pesmom (LJUSKA) ukazije na beskurpuloznost spoljnog sveta prema jedinki iz ličnog doživljaja.

,,Otvaraš me bez bojazni
da u meni ničega nema
da umesto svega
samo je ljuska
ostala" - LJUSKA

Piše: Sanja Radulović
O zbirci kratke proze „Požuri i izmisli grad” Lejle Kalamujić

Čudna me ponekad želja hvata
da kupim razglednicu i napišem:
dobro je: pošte rade, nema rata.
I ništa više.

Vitomir Vito Nikolić

Jednom sam pročitala da mnogi ljudi najveći dio života provedu bježeći od bola pri čemu pretpostavljam da se prvenstveno misli na emotivnu, odnosno duševnu, bol. Iako u našem jeziku imamo istu riječ i za fizičku i za duševnu, imenica bol može biti i muškog i ženskog roda. Ako se upotrebljava u ženskom rodu bol se tada odnosi na duševnu. Često mislim o tome pokušavajući da razumijem koliko je važno živjeti uprkos strahu i prisjećajući se definicije da hrabrost nije odsustvo straha nego djelovanje uprkos njemu i pitajući se zašto je emotivna bol ženskog roda. ​

Piše: Sanja Radulović
Pogovor o romanu „Uvela ruža” Tare Šarčević

Pripovijedanje Tare Šarčevič liči na bajke u kojima su, kako to već u bajkama biva, likovi strogo i precizno podijeljeni na dobre i loše, plemenite i zle. Iako je u stvarnom životu takva podijela rijetko moguća ako polazimo od pretpostavke da smo svi i dobri i loši  u većoj ili manjoj mjeri, ili u zavisnosti od prilike, a da u nama raste i jača onaj vuk kojeg bolje hranimo. U životu strogoća u podijeljenosti rijetko vodi ka rješenjima, ili bar ka dijalogu prvom civiliozovanom koraku do rješenja. Podjeljenost na nas (dobre) i njih (loše) je često opasnija nego što se misli, te u zavisnosti od stepena dehumanizacije može voditi pravo u tragediju. Ali, zato u litereturi poput ove možemo iskoristiti prednosti takvog gledišta i zahvaljujući naglašenom crno-bijelom portretisanju likova, suočiti se osim sa lošim procjenama usljed čega donosimo još lošije odluke, možemo se i s pravom zapitati koliko su nam bajke odmogle u životu. I da li su dobro vaspitno sredstvo. Odgovorno tvrdim da su nam stvorile očekivanja i oblikovale uvjerenja koja su najčešće naši dometi (jer smo rijetko svjesni da smo sami sebi odredili granice upravo uvjerenjem da nešto možemo ili ne možemo) te tako izgradili ono što možemo nazvati upješnim ili srećnim životom, odnosno njegovom suprotnošću. ​