Grad i vreme preseljeni u knjigu

Piše: Ranko Pavlović
Čitajući zbirku pripovijedaka Dan kada je umirao pjesnik Momčila Spasojevića

​Vrijeme dugo pet-šest vijekova, ljude koji su kroz to vrijeme pronosili svoje sudbine i usude,  radosti i tuge, sreću i nesreću, ratna koplja i baklje mira, i zajedno s njima grad(ić) koji su gradili i, poslije nesreća, podizali iz ruševina, pa i poveliko područje usorskog kraja, sve to zajedno i mnogo čega drugog što je pratilo to trajanje,  Momčilo Spasojević je preselio u knjigu koju je naslovio Dan kada je umirao pjesnik. Dodao joj i podnaslov Tešanjske priče, baš onako kako se dodaje nakit osobi čiju ljepotu i ljubav prema njoj želite da obilježite i sačuvate za vrijeme koje će nastaviti da traje.​

Fotografija: Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, facebook 

Čitalačkoj publici ovaj autor je poznat po strastvenom traganju za nepoznatim ili manje poznatim materijalnim i pisanim istorijskim tragovima, narodnim predanjima i uopšte narodnim stvaralaštvom, o čemu svjedoči i nekoliko njegovih vrlo zapaženih publikacija (Iskre u tami, Slavni u anegdotama i više zbirki prikupljenih narodnih umotvorina, na primjer). U tom pogledu posebno interesovanje pokazao je za Tešanj, grad u kome je proveo djetinjstvo i mladost i živio duže od tri decenije, zatim za rodni čelinački kraj, gdje i sada živi. Publicistički radovi o Jelahu, školstvu tešanjskog kraja, pozorišnom amaterizmu u ovom gradu, knjiga Legende Pousorja, zatim odlično koncipirana i napisana monografija Šnjegotina – prošlost, ljudi, život, običaji svjedočanstvo su njegovog doprinosa osvjetljavanju prošlosti svoja dva zavičaja.
Spasojević se i ranije uspješno ogledao u pripovijednoj umjetnosti. Njegove zbirke pripovijedaka Hronika stradanja i Žena motivsko-tematskim obilježjima pokazuju da su predanje i istorijski dokument često polazište u njihovim fabulama, što se može reći i za pripovijetke uvrštene u zbirku Dan kada je umirao pjesnik.
U predgovoru „Priče imaju svoje vrijeme“, koji je zapravo priča o pričama uvrštenim u ovu knjigu, nakon opisa Tešnja u drugoj polovini 20. vijeka, Momčilo Spasojević naglašava:
„Pored običnih ljudi i jednostavnog života, u Tešnju je bilo i one rijetke vrste ljudi koji zrače uzvišenošću, u čijem društvu očekujemo da bi nešto od toga moglo preći i na nas. Takvi ljudi jednostavno ne mogu a da se ne poštuju. Oni svoju sredinu ispunjavaju nekim posebnim sjajem, a kada bi umrli – njihova sredina bi se umalila, umorna i tiha, obavijena migrenom tuge. Svjestan da široka rijeka zaborava bolno i neprestano odnosi sjećanja na ljude i događaje, odlučio sam da nešto od toga pretočim u priče, uprkos tome što je kratkog vijeka i onaj koji priča i ono što priča.” Tome u predgovoru dodaje da život, jednako kao događaje i stare spomenike, zaborav nemilosrdno zatrpava, pa se zbog toga latio pera, ne bi li to bar na trenutak zaustavio. Tako je počeo da zapisuje predanja.
U zbirci Dan kada je umirao pjesnik, predanje pokatkad zasnovano i na pronađenom nekom istorijskom zapisu ili kakvom drugom dokumentu, ili legenda o kamenom biljegu nagrizenom vremenom, samo je podloga na kojoj Spasojević, u duhu prepozntljivog proznog tkanja, sa znalački korišćenim postupkom retrospekcije, vješto usklađujući vremenske ravni, gradi svoju priču. Čitalac u toj priči vjeruje svakoj riječi, ne razmišljajući o tome da li je zasnovana na istorijskoj istini ili je plod piščeve imaginacije.
„Petnaesti je vijek i ljeto.” Tako glasi prva rečenica pripovijetke “San”, prve od deset ulančanih u cjelinu čiji su okviri koji ih drže na okupu vrijeme zbivanja radnje i ambijent u kome će se na zanimljiv način odvijatu takođe zanimljivi događaji. Za kraku rečenicu koja čitaoca uvodi u zbirku pripovijedaka moglo bi se reći da je sijarićevski jednostavna, a značenjski bogata. Zašto je jednostavna? Zato što kroz samo pet riječi, smirenim pripovijedanjem,  spaja epohe. A zašto je značenjski bogata? Zato što najavljuje atmosferu u kojoj će se odvijati radnja i što čitalac iz nje naprosto osjeća strujanje vijekova i miris patine pale po njima i po ljetu koje ih kupa.
Pripovijetkom „Predstava“ M. Spasojević čitaoca tako uvjerljivo, kao da i on svemu tome prisustvuje, vodi u 1913. godinu, u Šabac, gdje se okončava život glavnog junaka, učitelja Steve Petranovića, da bi ga, čitaoca, postupkom retrospekcije, vratio nekoliko  decenija u prošlost. Pripovijedajući o postavljanju „Judite“ na tešanjsku amatersku scenu, prve pozorišne predsave u Bosni i Hercegovini, pisac nas vodi i kroz cijeli Petranovićev život, a opisujući naturščike, tumače likova za koje su se sa strahom pripremali i iskusni glumci na evropskim scenama, on kao uzgred, da ne bi suviše skrenuo pažnju sa tešanjskih glumaca, opisuje i likove iz drame Fridriha Hebela. Mnogo nenametljivije, pa i vještije od nekih današnjih postmodernista, Spasojević poetiku fragmenta utkiva u fragment kao književni postupak, čime osvježava svoj odnos prema pripovijednoj poetici zasnovanoj na obrascima klasične pripovijetke naših i svjetskih majstora ove književne forme.
Istorijske činjenice pisac saopštava zanimljivo, čitaocu prijemčivim pripovijednim stilom, kao što to pokazuje priča o vojvodi Momčilu (pripovijetka „San“). Sve je u njoj na granici stvarnosti i fikcije, zbilje i sna, ali sve je saopšteno tako da čitalac, kao iz negdašnjih popularno pisanih istorijskih čitanki, saznaje neke istorijske činjenice, ili će bar biti podstaknut da za njima traga u drugim izvorima. Nasuprot tome, u biografskoj pripovijeci koja je dala naslov cijeloj zbirci (Dan kada je umirao pjesnik), pratimo kratak tragični život pjesnika Muse Ćazima Ćatića, s tim što saznajemo neke detalje koje nećemo moći naći u enciklopedijama i sličnim izvorima. Pripovijetka ima antologijski završetak, pa ga valja u cjelosti navesti:
„Hamzalija je još neko vrijeme stajao pored svježe humke, zagledan u jedan ružin grm okićen bjelinom inja. Klimnuvši nijemo glavom, kao da se oprašta sa rahmetli prijateljem, tiho progovori:
– Kad naiđu mrazevi, uvijek prvo stradaju ruže.
A onda, kroz pepeljastosivi suton, umornim korakom krenu kući.”
Pripovijetka o nesrećnom pjesniku mogla bi poslužiti i za analizu Spasojevićevog stila pripovijedanja i jezika. Dolazeći uTešanj, Ćatić je osjetio da su čaršiju, „kao neizlječiva zaraza, pritiskali tuga i dremljivosti“. On je znao da „pjesme su uvijek utješno lažne, a smrt je jedina istina ovoga svijeta“. U istoj pripovijeci „Mesud-efendija Smailbegović zračio je nekom zgusnutom mudrošću“.
Kod Spasojevića jezik je primjeren vremenu u kome se događa radnja pripovijedaka i govoru literarniih junaka, pa će pojedine riječi, koje nazivamo turcizmima, sasvim bliske čovjeku tešanjskog kraja, biti jasne i čitaocu  drugog i drugačijeg jezičkog miljea, jer će njihovo značenje lako odgonetnuti iz konteksta priče. Tome svakako treba dodati i uvjerljivo ostvarene opise atmsfere, prirode, likova i njihovih postupaka, riječju, slike koje ostaju u čitaočevom pamćenju. Tako ovdje susrećemo priče iz vremena urušenih pod olujnim vjetrovima mijena, hladne bedeme tišine, one koji su hodali tihim koracima, tišim od povjetarca, prazan dan u kome su sati dugi i prepuni dosade, dok u ratu život postaje mučan, blatnjav i težak. Za vojsku koja se okuplja na Čelinačkom polju, kraj Vrbanje, pisac će reći da se nigdje nije brže nailazilo na zla čovjeka i mračnu radost mržnje, dok djetinje nezlobive duše, u teškom vremenu koje je nastupilo živjeli su od svojih mladalačkih zaliha radosti.
Spasojević uvjerljivo opisuje i prirodni ambijent i naselja u njemu, pa tako u pripovijeci „Logorovanje“, riječima kao slikarskim kistom, pred čitaočevim okom oživljava davnašnju sliku pejzaža a desnoj strani Vrbanje i na brdu Barakovac, iznad ostataka starog grada Zmajevca, gdje je drijemalo nekoliko učmalih mahala sa uskim blatnjavim sokacima i nakrivljenim kućicama u trošnim i pocrnjelim avlijama... Ima u ovim prozama i blistavih misli, onakvih kakve su negdašnji čitaoci podvlačili u knjigama koje čitaju i prepisivali u svoje spomenare. Tako u pripovijeci „Tajna Šarlotinog groba“zaljubljeni Ferid kaže glavnoj junakinji: Gdje nema spremnosti da se umre, nema ni ljubavi. Na drugom mjestu ćemo saznati da onaj koji ništa ne radi liči na oblak koji ljeti ne daje kišu kad je najpotrebnija poljima.
Sa stranica ove knjige zapljuskuju nas i lirske slike koje i poslije čitanja razgaljuju naša osjećanja. Vjetar je, na primjer, svjež poput dječijeg poljupca, a u pripovijeci „Dan bez događaja“, koja više liči na topao lirski zapis, ostarjeli, zaboravljeni i odbačeni starac ulazi u novo jutro kao u hladnu vodu, dok vrijeme puzi kao šestomjesečna beba.
Pozvaću pisca da mi u zaključivanju ovog kratkog osvrta pomogne rečenicom koju susrećemo u završnoj priči, crtici možda, naslovljenoj „Voljeti“: „Ne znam da li ću uspjeti, ali želja mi je da u pepelu vlastitog zaborava pronađem iskricu koja je nekada bila plamen i toplo grijala grupu mladih osoba u ovom surovom i ledenom svijetu.“
Ko pročita deset proza uvrštenih u zbirku Dan kada je umirao pjesnik uvjeriće se da je Momčilo Spasojević bez razloga strahovao, jer je na uvjerljiv i umjetniči vrijedan način mnogo toga sačuvao od zaborava. Tome svakako treba dodati da će ova knjiga, u čijem podnaslovu stoji da su to tešanjske ptiče, imati čitaoce na mnogo širem području, naročito one ljubitelje knjige koji vole istorijske teme, ispričane toplo, načinom kojim su provjerene ili tek naznačene činjenice natopljene lirskim nabojem.