Piše: Prof. dr. Muhidin Džanko Recenzija za rukopis »Dan kada je umirao pjesnik: Tešanjske priče« Momčila Spasojevića Pročitavši rukopis Momčila Spasojevića Dan kada je umirao pjesnik: Tešanjske priče, bezostatno mi se nametnula asocijacija da u ovoj knjizi ima nešto od magijskoga realizma, odnosno da se u Spasojevićevim pričama javlja onaj oblik umjetničkog izražavanja u kojemu se tradicionalni narativ isprepliće sa nekim čudnovatim i čak natprirodnim elementima (predaje, legende, mitovi, narodna vjerovanja, usmena lirska i epska poezija, sjećanja), pa takav pripovjedni diskurs od čitatelja neminovno zahtijeva da stvarnost prezentiranu i opisivanu u pričama razmatra u kontekstu fikcije. Fotografija: Centar za kulturu, Tešanj
Ovakvo zapažanje o Spasojevićevoj knjizi izvučeno je iz školske definicije magijskoga realizma na koji se poziva i sam Spasojević ukazujući na jedan ulomak iz čuvenog romana Sto godina samoće Gabriela Garcie Márqueza. Smisao toga odlomka jest u vjerovanju da žitelji mitskog mjesta Makonda mogu sebe smatrati izvornim mještanima tek kada nekoga tu sahrane. Poruka je jasna: čovjek može imati najmanje dva zavičaja, jedan gdje je rođen i drugi gdje su sahranjeni njegovi bližnji. Sam Spasojević u autopoetičkom predgovoru svoje knjige navodi da mu je u Tešnju sahranjen otac, pa ga i to čini izvornim Tešnjakom, kao i veliki dio života proveden u tom gradu koji za Spasojevića ima ne samo stvarno nego i mitsko značenje. Otuda sve priče u ovoj knjizi možemo iščitavati kao priče o zavičaju iz kojeg je sam pisac spletom životnih i povijesnih okolnosti morao otići, uostalom kao i ogroman broj ljudi širom svijeta, nošenih kovitlacima vremena i egzistencijalnih neminovnosti. Tako Spasojević pomoću priča uspostavlja vezu sa svojim korijenima, sa njemu važnim i dragim ljudima, od kojih je većina rasuta po tešanjskim grobljima. Prisjećajući se divne knjige Isidore Sekulić Hronika palanačkog groblja, rekao bih da je Spasojevićeva knjiga, u mnogim svojim segmentima, također hronika kasablijskog groblja, ne želeći da pojam kasablijski shvatimo u bilo kakvom pežorativnom značenju. Tešanj i jest Kasaba, a kako reče Muhamed-beg, glavni lik iz romana Ponornica Skendera Kulenovića, u trenucima kada je iz zavičaja odlazio na studije u Kairo: "Čitav svijet je kasaba!" Tešanj je u ovim pričama piščev zavičajni Makondo, izvor umjetničke inspiracije i riznica motiva iz kojih se kao iz jajeta izliježu i izvijaju čudesne priče o bizarnim ili sasvim svakodnevnim događajima. A kako sam pisac/pripovjedač veli: "Da bi i najbezazleniji događaj postao zanimljiv, dovoljno je da se o njemu počne pričati" (Tajna Šarlotinog groba). Ova nas rečenica asocira na čuvenu Mallarméovu izreku da "sve na svijetu i postoji kako bi ušlo u knjigu". Samo u pričama ljudi mogu biti spašeni od zaborava i živjeti svoj drugi život, kako to divno poručuje Ćamil Sijarić u pripovijeci Hasan, sin Huseinov. Upravo to i čini Momčilo Sapasojević u svojoj knjizi: kao alhemičar i pripovjedački mag, on spašava ljudske živote i sudbine od korozivnih sila zaborava. S druge strane, opet u stilu magijskoga realizma, koji je u Spasojevićevoj knjizi možda više spontan i intuitivan nego svjesno izabran artistički izričaj, knjiga Dan kada je umirao pjesnik ispisuje i svojevrsnu povijest Tešnja i tešanjske regije, što bismo, barem asocijativno, mogli nazvati ispisivanjem "tešanjskih sto godina samoće", počevši od priča čija se radnja dešava u srednjevjekovno i osmansko doba, pa preko austrougarskog i jugoslavenskog doba dolazi do suvremenosti. Treba također kazati da Spasojevićeva proza odiše nekom vrstom zatajene skromnosti. Otuda je pisac i svjesno napisao autopoetički predgovor zbirci svojih priča otkrivajući tajnu svoga književnoga laboratorija – on uvijek kreće od neke, njemu fascinantne, stvarne ličnosti ili događaja i te ličnosti i događaje pretvara u književne likove ili tajanstvene radnje koje imaju neko gotovo mističko značenje. Ponekada govori i o povijesnim ličnostima i događajima, a ponekada iznosi samo lične doživljaje, kao u priči Izlet u kojoj kao da potvrđuje ideje Thomasa Wolfea iskazane u romanu Nema povratka domu, a to je da se čovjek ne može vratiti u svoj zavičaj i zateći ga kakvog ga je nekada ostavio. Nijedan čovjek ne može se vratiti u svoj dom ako u njemu među živima nema njegovih roditelja. Iako su sve Spasojevićeve priče zavidne književnoumjetničke vrijednosti, posebno bih istaknuo jednu od njih: Dan kada je umirao pjesnik, po kojoj je i cijela knjiga dobila svoj naziv. Za tu priču antologijske vrijednosti Momčilo Spasojević dobio je i uglednu književnu nagradu u Beogradu. Nažalost, ova izuzetna pripovijetka malo je poznata u našoj književnoj historiji iako, po mome mišljenju, spada u same vrhove suvremene bosanskohercegovačke pripovjedne proze. Daleko od reflektora velegradske književne kritike, proza pisaca poput Momčila Spasojevića postala je neizbježnom žrtvom akademske ignorancije i antologijskih izbora. Priča Dan kada je umirao pjesnik nije samo narativna biografija Muse Ćazima Ćatića, već i filozofski esej o smrti umjetnika i o njegovome životnom udesu koji je nosio poruku da su smrt i poezija jedan te isti entitet. Cijela ova pripovijetka ima i vanredno značajan biografsko-povijesni potencijal, jer nas upoznaje sa biografijom Muse Ćazima Ćatića i sa poviješću grada Tešnja na prijelazu 19. i 20. stoljeća. Priča također predstavlja filozofsku sagu o umjetniku ugroženom malograđanskom zlobom i mediokritetskim nerazumijevanjem, ali istovremeno svjedoči i o rijetkim pojedincima koji su pomagali "tešanjskom Hajamu" i na koncu mu priredili skromnu dženazu. Ova pripovijetka, kao i sve druge u knjizi Dan kada je umirao pjesnik, kazuje o jednom izuzetno obrazovanom intelektualcu, nadarenom i samozatajnom pripovjedaču, kao što govori i o istini da se u malim sredinama Bosne i Hercegovine (kakav je grad Tešanj – "bosanski Dubrovnik") rađaju, žive i stvaraju veliki pojedinci, umjetnici vanrednog kova kakav je, izvan svake sumnje, i Momčilo Spasojević. Kao što je i naslovio svoj autopoetički predgovor – Priče imaju svoje vrijeme – i vrijeme Spasojevićeve knjige i priča u njima sigurno će doći. Takva je često sudbina velikih ljudi i njihovih velikih djela: oni su kao Pepeljuga, i njihova vrijednost uvijek se pokazuje na kraju. Imajući sve to u vidu, sa osobitim zadovoljstvom i respektom preporučujem knjigu Dan kada je umirao pjesnik Momčila Spasojevića za štampanje.
0 Comments
Leave a Reply. |
AuthorWrite something about yourself. No need to be fancy, just an overview. Archives
February 2025
Categories |