Piše: Dušan Milijić
Edmund Kin

Predstava „Edmund Kin“ zauzima posebno mesto u savremenoj istoriji niškog Narodnog pozorišta, a čak bi se moglo reći da je ovo i samom ansamblu jedna od najomiljenijih predstava, jer u njoj centralno mesto zauzima pojam i fenomen glumca, tačnije uloga glumca – ali, ne samo uloga glumca u pozorištu, nego i uloga glumca u društvu i životu, a naročito u istoriji.

S obzirom na to da se u prvi plan ističe želja jednog umetnika da (koliko god to nekima delovalo uzaludno i smešno) svojim radom i delanjem menja svet na bolje, moglo bi se reći da je ova predstava, na neki način, programska: predstava o predstavama, pozorište o pozorištu, gluma o glumi, umetnost o umetnosti – i najzad, glumac u ulozi glumca, što je možda i najveći izazov sa kojim se jedan dramski umetnik može suočiti.​

Piše: Siniša Tešanović dipl. dramaturg
O premijeri pozorišne predstave "Doba poroka ili kako sam umro" izvedene u sali "Napredak" u Derventi

U jednoj maglovitoj noći, kojoj je prethodio dan pun tužnih vijesti, sijalo je jedno svjetlo. Ono svjetlo dobrote i svete prosvetiteljske misije koju može da ima samo teatar.

Sinoć su učenici Stručne i tehničke škole Derventa imali premijeru predstave "Doba poroka ili kako sam umro", u velikoj sali HKD "Napredak" Derventa, a u toku dana su odigrali i za učenike. Kao pravi profesionalci, prilagodili su obaveze i dali svoj maksimum da progovore o temi koja je teška, bolna i aktuelna svakim danom sve više.

Ovi mladi ljudi, pod sjajnim mentorskim radom profesorica Dragane Plavšić, Dušice Stanković Đukić i Aleksandre Vuković; hrabro i otvoreno su progovorili i ukazali o problemima zavisnosti, odnosno poroka. Cigarete, alkohol, kocka, droga, te posljedice koje iz toga proizilaze u vidu verbalnog i fizičkog nasilja u porodici, ali i u školi, vjerodostojno su predstavljeni od strane mladih glumaca.

Ovo svojevrsno školsko pozorište zaista svojim radom i angažmanom, naročito u posljednjih pet godina, koliko imam čast da ih pratim; izdvaja se i nadmašuje rad jedne "obične" dramske sekcije. Iako oni to negiraju i ne žele da se tako klasifikuju, oni po svemu jesu još jedan (omladinski) teatar u Derventi. Razlozi za to su svakako predanost i ljubav gore navedenih profesorica, ali i djece koja zaista žive na daskama koje život znače, punim plućima i do srži.

Iako je derventska publika mogla da vidi sličnu tematiku u predstavama "(NE) Ćuti i trpi" i "NPC Lajf" Dramskog studija Narodne biblioteke "Branko Radičević" Derventa, te u predstavi "To nisam ja" Dramske scene SPKD "Prosvjeta" Prnjavor; sinoćnja publika i ona koja će dolaziti ubuduće na reprize, treba da gleda ovu predstavu iznova i bar jednom mjesečno. Da se ukaže na svaki porok, na svaku vrstu zlostavljanja, na sve ono što znamo, što nas mori i protiv čega se moramo boriti. 

Teško je bilo koga izdvojiti iz ansambla kojeg je krasila odlična timska igra, posvećenost i predanost u radu i oplemenjivanju svih onih koji su gledali predstavu. Dvadesetak mladih glumaca, nosili su svoje role kao već iskusni mladi glumci, sa razumijevanjem i jasnom vizijom lika na sceni. Svakako da ima prostora za napredak, učenje i razvoj glumačkih i rediteljskih rješenja, za pažljiviji odabir i rad na tekstu, ali uraditi ovakvu predstavu za samo tri sedmice; zaista zaslužuje aplauz i svaku podršku. Predstava treba da putuje, da ide na festivale i da prenosi poruku - da, mi živimo u dobu poroka, razvrata, slabog morala; ali, i mi smo ti koji možemo donijeti svjetlo u tom mraku. Ova djeca, profesori i direktorica škole, to jesu. Oni su lučonoše našeg doba. Čak i kada to ne priznaju. Istinski junaci koji nečujno i mirno pronose dobrotu duše teatra.

Piše: Siniša Tešanović dipl. dramaturg
O pozorišnoj predstavi "Hekaba"

Rana jesenja noć u Prnjavoru. Hladnoća štipa za nosnice kao gorak ukus tragično preminulih života u Novom Sadu. Polako se uvlači u kosti poput mnogobrojne publike koja je sinoć koračala u prnjavorsku ustanovu kulture.

Mladi ljudi, studenti 4. godine Glume, u klasi prof. Radoslava Milenkovića, juče su pokazali ogroman profesionalizam, ljubav, ali i znanje i umijeće. Za one koji ne znaju, težak komad, grčku tragediju, odigrali su u podnevnom času za učenike i profesore prnjavorske gimnazije i muzičke škole. Istina, bilo je tu i nekoliko entuzijasta iz mješovite škole, koji su po završetku časova, uobičajeni izlazak u kafić, željeli da zamijene odlaskom na predstavu. Vjerujem da bi i sam Jonesko pozavidio na toj apsurdnosti, ali, s druge strane, u srcu mi je tutnjala jedna pomisao – ima nade. Za sve nas koji dolazimo ili odlazimo. Na ovaj ili onaj način.

Za to, dnevno igranje, izdvojiću samo nekoliko rečenica, a glavno od svega toga jeste, da su mladi glumci uspjeli većini učenika da održe pažnju. Da ih pokrenu na razmišljanje, da im pokrenu i probude emocije. Da ih na neko vrijeme odvoje od virtuelne stvarnosti poput crne sudbe koja ote Hekabinu djecu.

Piše: Siniša Tešanović
O Radetu Čaplinu

Čaplin. Kostić. Rade Čaplin. Čarli Kostić. Gdje počinje jedan, a gdje nastavlja drugi? Od Čaplina do danas ima tako malo. Istorija rata. Istorija smijeha. Maska čovjeka. Ono ispred i ono iza maske.

Kada imate tu sreću da pratite i gledate nečiji rast i razvoj, kao što roditelj gleda svoje dijete; onda možete sebe da zauvijek upišete u posmatrača jedne istorije. Sve počinje rađanjem. Tako i ova specifična monodrama mladog glumca (i apsolventa srpskog jezika i književnosti), Radeta Kostića, počinje rađanjem. Velikog umjetnika, plesača, scenariste, glumca, baletana, akrobate, režisera, komičara. Rodio se Čarli Čaplin. Pred našim očima, na metar od nas u gledalištu. Očekujemo ono najbolje od velikog majstora. Očekujemo Radetov omaž njemu. Očekujemo vrsnu imitaciju jednog od najboljih. Ikad. Srećom, nismo to dobili.

Rade Kostić, u svom portretu, pruža životnu ravnotežu između dva bića, dvije veličine, dvije osobe koje su obilježile dvadeseti vijek. Čaplin i Hitler. Onaj koji je donio smijeh i sreću mnogima, te onaj koji je donio bol, tugu i očaj nekim drugima. Možda i istima. Dva pola, dvije margine, dobro i zlo, sve ono sa čime se Čaplin nosio i borio. Istih godina kao veliki diktator, svoju bol i patnju je skrivao iza osmijeha, nepravedno optužen od onih istih koji su ga podržavali. Kompletna monodrama, prožeta sjetom, tugom i onom dobro poznatom, ruskom dušom i filozofijom; ostavila je jak utisak na gledaoce. Hladna sala, odnosno, predulaz Centra za kulturu u Derventi, bila je ugrijana Radetovom iskrenom igrom, toplinom duše i svježinom mladosti.

Radetov put, od Dis pozorišta mladih Banja Luka, do završene Akademije umjetnosti – smjer Gluma, sve do njegovih master studija u Rusiji; ostavlja jedan veliki pečat za sve nas koji ga gledamo, pratimo i bodrimo. Mi, koji znamo koliko Rade može i umije, ostali smo možda i uskraćeni za sav njegov talenat i umijeće koje on posjeduje. U ovoj monodrami, čini mi se, dobili smo tek na kašičicu zrno njegovog talenta, tek da omirišemo ono što bi nam Rade mogao dati. Za one koji su ga gledali prvi put, vjerujem da nikad neće zaboraviti jednu veliku ljudskost prije svega. Jedno srce koje je kucalo za sve nas. Jednu toplu i iskrenu dušu koja prožima prošlost i sadašnjost. Jedan veliki rat od prije i jedan veliki rat koji se dešava i danas. Rat koji se nikada nije trebao desiti. Rat koji ne smije da uguši dobrotu, ljubav i umjetnost. 

Svako se bori na svoj način protiv zla na svijetu. Ako možemo sebi da dozvolimo taj luksuz, možemo reći da se NAŠ dobri Rade, bori umjetnošću. Ljepotom igre i čestitom misijom. Čineći ovaj svijet boljim mjestom. Kao Čaplin. Kao Kostić. Kao umjetnost iznad (svega i svih).
12. 02. 2023.

Piše: Siniša Tešanović dipl.dramaturg
Predstava na bazi ispovesti glumica na amaterskoj sceni mladih iz Modriče

​Neki se ljudi prepoznaju. U hodu, liftu, na kiši. Neki od nas u teatru. U ogledalu svih nas. Koliko god ćutali, priča nađe put.
Sinoć je JU Narodna biblioteka "Branko Radičević" Derventa na čelu sa direktoricom, Mirjanom Plisnić - još jednom širom otvorila svoja vrata mladosti, umjetnosti, dobroti iznad svega. Još se ni divni utisci sa "Prkos festa" nisu smanjili, a mi, kao publika smo imali priliku da uživamo u novom kulturnom sadržaju.
Ono što me uvijek obraduje i podstakne da istrajem, kao čovjek, kao zaljubljenik u teatar, kao osoba koja prkosi svim nedjelima koja nas okružuju; jeste buđenje mladih. Buđenje novih pozorišta. Pečat nekih novih klinaca.
Amaterska scena mladih Modriča je sinoć u svojoj predstavi satkanoj od ispovijesti mladih glumica, djevojčica koje nisu prešle ni petnaest ljeta (osim Jelene Zarić) - stvorile predivnu atmosferu u kojoj su uživali svi koji su odvojili sat vremena svog života da kroče stazama teatarske magije.
Vođene sigurnim smjernicama diplomiranog glumca, Predraga Erletića; mlade nade modričkog glumišta, na čelu sa Jelenom Zarić, probudile su u nama saosjećajnost, tugu, snagu, nadu. U bolje sutra, u ispravan put odrastanja i učenja moralnih vrijednosti. Jelena, kao iskusni kapiten ekipe, pripremila je svoje mlade koleginice na najbolji mogući način da prvi put igraju pola metra od publike. Izazov pred kojim bi i mnogo iskusniji imali problem i tremu. Sve to je nestalo zbog hrabrosti prije svega Jelene, a potom i ostalih glumica. Tako se igra omladinska predstava. Drčno, strastveno, do koske.
Kamerna scena, njihova iskrenost, radost igre i borba sa ličnim i teškim iskustvom, dovele su do ovacija publike, brojnih aplauza i sjajnih komentara nakon predstave o kojoj se mora pričati. O problemima na koje se mora ukazati i rješavati.
Bila je to noć kada se spajaju slični, kada se teatri pobratime i kad se stvaraju nova prijateljstva. Bila je to noć kada su Dervenćani, Modričani i Prnjavorčani disali zajedno kao jedan grad. Bila je to jedna nezaboravna noć, bez tišine.
30. 7. 2024

Piše: Siniša Tešanović dipl.dramaturg
Impresija sa predstave "Pišem sinu u Ameriku"

Oktobar. Mjesec teatra. Praznik umjetnosti. U danima kada se završava festival za djecu u Dječijem pozorištu RS, dok traje Omladinski festival RS i Festival glumca (Zaplet), premijera u Narodnom pozorištu RS; u Prnjavoru je večeras odigrana premijera monodrame „Pismo sinu u Ameriku“, Teatra „Scena“ Novi Grad.

Kako to u Prnjavoru premijera predstave iz Novog Grada? Mnogo pitanja, nagađanja, teorija zašto je to tako. Neka se pitaju oni koji su za to zaslužni i koji su doveli do takve situacije. Prst na čelo. Prst na pismo. Pisma su tu da se čitaju i na njih odgovaraju. 

Veliki prijatelj prnjavorskoj Dramskoj sceni, Srećko Marčeta, glumac iz Novog Grada, već petu godinu zaredom dolazi sa uvijek novim pričama. Onim pričama koje nas nasmiju, rasplaču, zamisle, oplemene i tjeraju na razmišljanje i promišljanje. Iz godine u godinu, Srećko postaje sve bolji pisac i još bolji glumac. Zapravo, teško je reći gdje počinje Srećko pisac a gdje završava Srećko glumac. Te dvije linije se prepliću kao rijeke Una i Sana, odakle je on. Iz Novog Grada. Nove i drugačije klime u odnosu na Prnjavor. Dva različita mjesta, udaljena kilometrima, a povezana čvrsto velikom ljubavi. Onoj ljubavi prema teatru.

Piše: Siniša Tešanović dipl.dramaturg
O predstavi "Malo morgen" Dis pozorišta mladih iz Banja Luke


Nakon četiri mjeseca, u Kostajnici je ponovo oživljena scena u velikoj sali N.B. „Nevenka Stanisavljević”. Ne, nažalost nije u pitanju domaća predstava dramskog studija „M.A.S.K.E.”, već gostujuća predstava Dis pozorišta mladih iz Banjaluke. Predstava koja zasigurno nije nikoga ostavila ravnodušnim. Predstava koja treba da ima dug život i koja će vas slatko-gorko nasmijavati fantastičnim replikama, veoma kreativnim rediteljskim rješenjima i iznad svega, nevjerovatnom glumačkom igrom koja plijeni sjajnom energijom i odiše profesionalnošću.
        Publika u Kostajnici, naviknuta na dobre predstave, naučena i spremna na sve pozorišne žanrove, ipak nije bila spremna na ono što se desilo u petak, 03.04.2015., u hladnoj aprilskoj noći. Iščekujući predstavu „Kokoška”, studenata na master studijama Gluma, Novosadske Akademije umetnosti; publika nije bila spremna na šok. Naime, jednom od glumaca iz Novosadske predstave je preminuo otac i predstava „Kokoška” nije mogla da se odigra ni u Kostajnici, ni dan kasnije u Banjoj Luci. Uz konstantno veliku ažurnost i spremnost Novice Bogdanovića (direktor Dis pozorišta mladih Banja Luka) da se igranje neke predstave uvijek omogući vijernoj publici; uspio je da u posljednji čas obezbijedi igranje predstave „Malo morgen” u Kostajnici. Ako uzmemo u obzir da je ta predstava samo dan ranije doživjela svoju premijeru u Banjoj Luci i da je ansambl predstave podredio sve svoje obaveze da bi predstava bila odigrana i u Kostajnici; dolazimo do zaključka sa koliko profesionalizma se glumci i reditelj pomenute predstave odnose prema ovom poslu. ​

Piše: Siniša Tešanović
O predstavi "Granice"

U subotnje veče, hladno i kišno, proteklog vikenda; imali smo priliku da se zapitamo. Onako, filozofski, dubokoumno i sa hiljadu podpitanja na koja samo mi sebi možemo dati odgovor.
Jedna skoro neverbalna predstava, navela nas je da preispitamo sebe koliko poznajemo teatar a samim tim i život uopšte. Predstava "Granice", Dis pozorišta mladih, prikazana je u Kostajnici u subotu (12.11.2016.), prije dva dana. Samim tim potezom, u našem mjestu su pomjerene određene granice. Kišno vrijeme i neverbalna predstava ipak nisu uticali na to da naša stalna publika ne dođe da pogleda nešto novo i drugačije. Naprotiv, sala je bilo skoro do pola puna i publika je, možemo slobodno reći, disala sa glumcima na sceni. Uzmimo u obzir da je publika u Kostajnici navikla da dolazi na predstave petkom i da je navikla na predstave sa tekstom. Predstave u kojima im se poruka uglavnom direktno plasira, nekad i direktnije nego što bi publika i očekivala. Ovaj put, publika je imala težak ispit, na koji je otišla hrabro, radoznalo i vjerujem samouvjereno, da čak ni vrlo niska cijena ulaznice nije mogla da ih pokoleba da pogledaju i preispitaju "Granice". U sebi samima, a i oko sebe.​

Piše: Siniša Tešanović
Kritika o filmu "Joker" (2019)
​
Ljudi nose maske. Masku bola, sreće, tuge, patnje, života i smrti. Svako drugačije reaguje na životne situacije i svi u sebi skrivaju tajne. Često veoma mračne, okrutne, praćene kosturima u ormaru. Iza jednog osmijeha i smijeha se može kriti cijela patnja jednog čovjeka koji poput Atlasa nosi teret planete na svojim plećima ili koji kao Sizif mukotrpno gura taj svijet i sebe uzbrdo. Uvijek iznova.
Sav taj teret je maestralno oslikan, oživljen i tragikomično prikazan u filmu "Joker", u režiji Toda Filipsa. Ovaj lik, koji je decenijama unazad sa više ili manje uspjeha ostvaren od raznih glumaca, u kojima su svakako dominirali Džek Nikolson i Hit Ledžer; ovaj put tumači Hoakin Finiks. Rekao bih, na do sad neviđen i na originalan način, da se ježimo i da nam se ledi krv u venama dok ga gledamo i upijamo svaki njegov izraz lica, suze i hladan čelik u njegovim očima, kao i gušenje u grlu koje zvuči poput pucanja grkljana od strane omče.​